Violončelo

Violončelo ili cello je tenor glas u gudačkoj obitelji. Oblikovan  je  kao i  violina samo je puno veći i drži se među koljenima. Možemo ga nazvati kraljem gudačke obitelji. Može  proizvoditi  od najdubljeg do najvišeg tona  i na svoje 4 žice daje mogućnosti za postizanje izrazite virtuoznosti.
Prvi poznati graditelj violončela bio  je Andrea Amati, učitelj svjetski poznatog talijanskog  graditelja instrumenata  Antonia Stradivaria.

Cello je najbolje početi svirati još u ranoj dobi. Iako je zahtjevan i traži rad, djeca se na početku s instrumentom  itekako mogu zabaviti i zbližiti otkrivajući različite zvukove koje može proizvoditi. Profesor sa djecom može proizvoditi  različite zvukove na cellu (od smjeha do plača, leta kukaca, zastrašujućih  zvukova, ali i nježnih, toplih tonova). S cellom djeca mogu i pjevati jer je ono najbliže do čovjekovog  glasa, te tako postupno razvijaju sluh i kreativno pristupaju glazbi. Pri sviranju, instrument se prislanja na grudi svirača i vrlo opuštajuće djeluje na srčanu čakru, te je to instrument koji ima jako pozitivan učinak na glazbenika.

Metode rada i učenja  su različite i ovise o dobi djeteta, njegovim interesima i sposobnostima, iziskujući u potpunosti individualan pristup.
Oni koji se upuste otkrivanju violončela u kasnijoj dobi,  discipliniranim radom i voljom, vrlo brzo mogu otkriti čari muziciranja. Sviranjem na cellu proizvodi se jako topao i moćan ton,  što budi veliku radost  kod  svirača, što se  pokazalo kroz iskustva  velikog broja pedagoga.

Iako su  najveći broj literature za violončelo napisali  klasični autori i  uglavnom se izvode klasične kompozicije, na ovom instrumentu  se  mogu svirati  svi vidovi glazbe: od etno do jazza i rock glazbe, gdje  glas cella može  veoma iznenaditi svojom bojom i moćnim tonom i otvoriti sviraču nova kreativna uzbuđenja.